Intervju s Višnjom Davide, prof. matematike povodom obilježavanja 80. godišnjice  “Vladimir Gortan” škole

U sklopu podcasta “Gortanovci”, koji se emitira povodom velike 80. obljetnice osnutka Srednje škole Vladimir Gortan Buje, imali smo čast intervjuirati bivšu profesoricu matematike, gospođu Višnju Davide. Susret se održao u prostoru Pučkog otvorenog učilišta Umag, gdje je razgovor vodila učenica trećeg razreda gimnazije, Nicol Cindrić, uz stručnu pratnju svoje mentorice, profesorice hrvatskog jezika Kristine Šumberac Đorđević. U toplom i retrospektivnom tonu, profesorica Davide podijelila je svoja sjećanja na rad u školi i generacije učenika kojima je predavala.

Profesorice Davide, za početak našeg razgovora, možete li nam se ukratko predstaviti i otkriti nam kako je izgledalo Vaše odrastanje te što Vas je u konačnici usmjerilo prema svijetu matematike?

Višnja Davide, profesorica matematike s nacrtnom geometrijom, rođena sam u Zagrebu 19.6.1942. godine. Živjela sam s mnogočlanom obitelji u teškim uvjetima na Gornjem gradu u Zagrebu gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju te fakultet matematike s nacrtnom geometrijom na Prirodoslovno matematičkom fakultetu (PMF). Kao izvrsna studentica, na fakultetu obavljala sam posao demonstratora, te pomagala mnogim studentima u savladavanju matematičkih problema i razumijevanju prostornih problema iz nacrtne geometrije. Nakon završenog studija dolazim u Istru i svoju profesorsku karijeru započela sam u Gimnaziji u Bujama 1965. godine. U toj gimnaziji kao jednoj od najvažnijih odgojno-obrazovnih ustanova tog vremena ostajem do 1971. godine. U slobodnim aktivnostima učenika vodila sam matematičku grupu i organizirala matematička takmičenja.

Kako biste opisali svoj životni i profesionalni put u prosvjeti te postoji li neko drugo zanimanje kojim biste se bavili da niste postali profesorica?

 Dugo sam dvojila između toga hoću li biti profesorica ili arhitektica, no prevagnula je činjenica da sam oduvijek iskreno voljela rad s djecom. Moja sklonost struci vidjela se još na fakultetu, gdje sam zbog izvrsnog uspjeha bila demonstratorica iz nacrtne geometrije. Također sam zbog svog uspješnog studija dobivala republičku stipendiju kroz sve četiri godine studija. Čak mi je i profesor na arhitekturi ponudio da ostanem raditi kao njegova asistentica, no put me ipak odveo u prosvjetu – i tako sam svoj radni vijek posvetila školi.

Nadalje, zbog obiteljskih potreba i stambenog zbrinjavanja, 1971. godine odlazim raditi u Gimnaziju u Kopar. Učila sam slovenski jezik s učenicima i odmah se učlanila u Društvo matematičara, fizičara i astronoma gdje sam bila aktivna. Godine 1975. s još nekoliko profesora izabrana sam za predstavnicu Kopra za sudjelovanje na VI. kongresu matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije u Novom Sadu. Na Kongresu sam sudjelovala u više paralelnih sekcija prema odgovarajućim oblastima sa više svjetskih vrhunskih znanstvenika. Pedagoški rad u koparskoj Gimnaziji bio je bogat i uspješan. Nakon rada u Gimnaziji u Kopru, vratila sam se 1980. godine u Umag s obitelji. Zaposlila sam se u Gradskoj upravi Grada Umaga kao voditelj plana i analize.

Gledajući unatrag, koje su najveće razlike između vašeg radnog vijeka i današnjeg školskog sustava?

Nekada se u školskim klupama odnosilo s dubokim poštovanjem, počevši od uniformi koje smo s ponosom nosili. Odnos između učenika i profesora bio je pun uvažavanja, bez ružnih ili pogrdnih riječi, dok danas profesori, nažalost, gube svoj autoritet. Zadaće su se pisale redovito, a izlazak pred ploču bio je stvar odgovornosti. Ipak, najviše pamtim svoje oštro oko, odmah bih uočila ako je netko prepisao zadaću.

Kako je za Vas izgledao prijelaz iz ispunjenog radnog vijeka u mirovinu i slažete li se s onima koji to razdoblje vide kao kraj aktivnosti, ili ga Vi doživljavate kao priliku za novi početak?

 Iako sam jedva dočekala mirovinu nakon što sam pošteno ispunila svoj radni vijek, za mene to nipošto nije kraj – već uzbudljiv novi početak! Svaki dan se odmah primim posla i pazim da mi je vrijeme maksimalno ispunjeno. Jutra obavezno započinjem osvježavajućom šetnjom, a ostatak dana rado posvećujem davanju instrukcija svojim unukama. Moj moto je da uvijek treba ostati aktivan. Zato danas s osmijehom savjetujem i potičem svoje susjede na zdrav i aktivan način života u mirovini, jer je to najbolji recept za dobar osjećaj i vitalnost.

Što Vas danas najviše motivira da ostanete aktivni i je li u Vašem životu postojala neka specifična prekretnica koja Vas je potaknula da promijenite svoje navike ili hobije?

 Svoju sam strastvenu ljubav prema plivanju pretvorila u ozbiljnu ljubavnu priču s morem. Bavila sam se amaterskim sportskim plivanjem i ostvarila brojne uspjehe. Nizala priznanja i medalje. Osvojila sam dvaput “Zlatni delfin” 2002. i 2003. godine u Poreču za preplivanih pet kilometara. Iste sam godine u prosincu, preplivala hladnu umašku luku pridruživši se time akciji dobrovoljnog prikupljanja donacija za kupnju mamografskog uređaja umaškom Domu zdravlja. Godine 2003. sudjelovala sam na plivačkom maratonu organiziranom u Umagu kao dodatni program ATP-a Umag. Godine 2008. osvajam srebrnu medalju za preplivani Piranski zaljev, a od 2005. do 2019. svakoga 1. svibnja, točno u podne, sama, a tek ponekad u društvu, neovisno o vremenskim uvjetima, otvarala sam umašku sezonu kupanja u laguni Stella Marisa preplivavši uvalu. Događaj se oglašavao na radio postaji Eurostar i dnevnom tisku, pa bi me publika došla pratiti i bodriti gromoglasnim aplauzom.

Koje su tri najvažnije navike za očuvanje zdravlja u starijoj dobi? Koliko je važna prehrana u održavanju energije i vitalnost?

Za mene su najvažniji pravilna prehrana, fizička aktivnost i neprestani mentalni trening. Tijelo i um moraju raditi zajedno da bismo ostali vitalni. Svakodnevno rješavam sudoku, redovito čitam novine i trudim se maksimalno aktivirati moždane vijuge. Prehrana ima ogromnu ulogu, vrlo mi je važna i stvarno pazim što unosim u organizam. Volim voće i povrće, ali imam i jednu iznimku. Naime, sve volim, ali banane nikako. Jednostavno nisam ljubiteljica.

Imate li neke male dnevne rituale koji vam pomažu da se osjećate dobro? Volite li putovati?

 Iako sam nekada davno putovala s učenicima, danas su se moji rituali promijenili, više uopće ne volim putovati. Gužve i pakiranje mi više nisu privlačni, pa mi je moj najveći i najdraži dnevni ritual stvoriti mir u svom domu. Umjesto dalekih putovanja, meni je puno draže i ljepše opustiti se uz dobar dokumentarac. Tako iz svoje udobne fotelje proputujem cijeli svijet, naučim nešto novo i osjećam se potpuno zadovoljno i ispunjeno. Ostvaren je i moj davno zamišljen san, te smo s obitelji uspjeli izgraditi vlastitu troetažnu kuću u Murinama s pogledom na more i predivnim zalaskom sunca. U njoj sada živim kao udovica zajedno sa sinom Dariom, sinom Davorom, sa snahom Larom i dvjema unukama Claudiom i Victoriom. Veliko zadovoljstvo dnevno mi daju moje unuke bilo da se igram s njima ili nešto čitamo ili rješavamo neke lakše matematičke probleme ili uživam gledajući ih kako već obje same plivaju u moru.

Kako održavate društvene kontakte i prijateljstva? Što radite kada vam nedostaje motivacije?

Društvene kontakte i prijateljstva najradije održavam kroz zajedničke odlaske u kazališta i na opere, što uvijek pruža predivne teme za duboke razgovore, ali i kroz redovite, tople razgovore sa susjedima u svakodnevnom okruženju. Kada mi nedostaje motivacije, inspiraciju i novi emotivni poticaj pronalazim upravo u toj umjetnosti i glazbi s pozornice. Čvrsto vjerujem da se unutarnja snaga i motivacija uvijek mogu pronalaziti ako se usmjerimo na pozitivne stvari i male, svakodnevne radosti koje nas okružuju.

Jeste li redovito obilježavali godišnjice mature i koliko se često vaša generacija danas okuplja?

 Uvijek sam rado išla na proslave sa svojim maturantima kojima sam bila i razrednica te sačuvala sve slike i novinske članke u albumu. Zajedno smo feštali 1989. na njihovih 20 godina mature, pa 1994. na 25. i okruglih 30 godina 1999. Nastavili smo pratiti ritam i u novom stoljeću – 2004. na 35. godišnjici, ponosnih 40 godina 2009. i na našoj 45. proslavi 2014. Posebno me dirnuo zlatni jubilej, odnosno velikih 50 godina mature 2019. Zadnji put smo se okupili nedavno, 2024. godine, kada smo proslavili čak 55 godina otkako su izašli iz školskih klupa. Sve te zapisane uspomene danas su mi pravo blago. Posebno mjesto u mom sjećanju imaju moji prvi maturanti 1966. godine kao jedna od najuspješnijih generacija bujskih gimnazijalaca. Ovo razdoblje svog života i rada smatram uspješnim i posebno doživljenim s izvrsnim učenicima koji su u školi i kasnije u životu ostvarili velike uspjehe i karijere u medicini, arhitekturi, sportu, visokim društvenim, političkim, ekonomskim sferama te drugim karijerama. Ističem izuzetan ponos na svoje prve maturante: dr. Oriana Kušće, specijalist radiolog u Izoli; mr.sc.Drago Kraljević, veleposlanik Republike Hrvatske u Rimu četiri godine; dipl.oec. Milan Travan, dugogodišnji direktor Intercomerca kao i veliki ponos na učenike kojima sam bila razrednica sve četiri godine u gimnaziji među kojima su: dr. kirurg Davor Pikot; svjetski uspješni izbornik i trener Hrvatske rukometne reprezentacije Lino Červar; Margita Carić Jančić, arhitektica, uspješna u radu u „Ministarstvu za okolje in prostor“ u Ljubljani u Republici Sloveniji; dr. Dragica Đurđević, specijalist obiteljske medicine; gospodarstvenik dipl.oec. Mario Kovačić te još mnoge druge koji su prije svega dobri i pošteni ljudi i kao takvi uspješno uključeni u društveni život Bujštine, Hrvatske i šire.

Gdje ste sve proputovali sa svojim razredima kroz godine i koji su vam školski izleti ostali u najljepšem sjećanju?Proputovali smo stvarno predivna mjesta! Najviše pamtim 1968. godinu kada smo s mojim maturantima obišli Italiju – od čarobnog jezera Lago di Garda pa sve do Gorizie, Pise i Bologne. Naravno, s mojim su razredima nezaobilazne postaje bile i Venezia, Genova, Milano te Firenze. No, osim tih velikih putovanja, jednako rado pamtim i naše lokalne avanture. Posebno mjesto u sjećanju ima onaj naš školski dan proveden u berbi grožđa kraj Brtonigle – to je bilo neprocjenjivo druženje, puno smijeha i posebnog zajedništva kakvo se danas rijetko viđa.

Koju je najveću lekciju život naučio vas, a koju biste voljeli prenijeti drugima? Što biste poručili mladima i današnjim učenicima naše srednje škole?

 Najveća životna lekcija koju sam naučila jest da se dobro u životu uvijek dobrim vraća i da nikada ne treba biti osvetoljubiv, već treba znati oprostiti i paziti da nikome ne učinimo ništa nažao. Današnjim učenicima i mladima poručujem da čvrsto vjeruju u svoje snove i da budu maksimalno aktivni u njihovu ostvarivanju jer sami stvaraju svoju budućnost.

Napisala: Nicol Cindrić, učenica 3. a razreda gimnazije srednje škole „Vladimir Gortan“ Buje