Prošle školske godine naš se učenik Gabriel Mulato, danas učenik 2. c razreda (Turistički tehničar destinacije), prijavio na Javni poziv Ministarstva hrvatskih branitelja za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola.
Gabriel je pod mentorstvom profesorice hrvatskoga jezika Tarite Štokovac, napisao kratku priču „Od Borova do rovova" koja je uvrštena među pohvaljene radove učenika srednjih škola iz Republike Hrvatske. Na natječaj je pristiglo ukupno 145 priča, od kojih 108 iz Hrvatske i 37 iz Bosne i Hercegovine, a Gabrielova se priča našla među devet hrvatskih priča koje je Povjerenstvo posebno pohvalilo.
Svoju je priču posvetio didi Đuri, čovjeku kojega nikada nije upoznao, ali čiju je životnu priču upoznavao kroz fotografije, obiteljska sjećanja i snimke. U priči prati njegov put od ratnog zarobljeništva i progona iz Opatovca do priključivanja 10. domobranskoj pukovniji i prve crte obrane. „Od Borova do rovova" tako nije samo priča o jednom ratnom putu, nego i pokušaj mladog čovjeka da sačuva sjećanje na djeda i vrijednosti koje je naslijedio, iako ga nikada nije imao priliku upoznati.
Upravo je ta osobna dimenzija ono što Gabrielovoj priči daje posebnu snagu – povijest nije ovdje samo niz datuma i događaja, nego obiteljsko sjećanje koje se prenosi s generacije na generaciju.
Čestitamo svim nagrađenim učenicima i svim učenicima čiji su radovi pohvaljeni, i naravno našem Gabrielu na ovom lijepom priznanju i motivaciji da osobnu i obiteljsku priču pretvori u književni tekst i tako pridonese čuvanju sjećanja na ljude i njihova iskustva iz vremena Domovinskog rata.
❝ Od Borova do rovova ❞
Mom didi,
čovjeku koji me svakodnevno inspirira
da budem bolji čovjek.
Tjednima se mučim s pokušajem da ispričam ovu priču i s emocijama koje ona u meni izaziva. Nedostaje mi, iako ga nisam ni upoznao. Zamišljam ga kako sjedi pored mene i kroz svoju mi priču pokušava usaditi vrijednosti koje će me voditi kroz život. Sjedim u sobi okružen njegovim fotografijama, ali one me samo nijemo gledaju. Mogu vam reći, na primjer, bio je prosječne visine, mršav, nosio je fudbalerku, bio je veseljak, volio je kavu i dobro društvo. Ni sam ne znam koliko sam puta pogledao snimku s krizme moga oca ne bi li se u mojim mislima urezao njegov glas, dovoljno duboko da mogu povjerovati u to da mi je on sam ispričao svoju priču. Zamišljam da bi se to dogodilo na obljetnicu pada Vukovara. Ja bih primijetio da je tmuran, da ga nešto muči. Obasipao bih ga pitanjima, a on bi oklijevao…a onda bi shvatio da sam dovoljno velik i da je vrijeme da čujem istinu koja će me, tada to nisam mogao znati, oblikovati u osobu kakva sam danas. Svaka njegova riječ pronašla bi svoje mjesto u mom srcu i tamo bi ostala. Zauvijek.
Listopad 1991. godine, selo Opatovac. Mjesto je već odavno bilo u okruženju JNA i srpskih dobrovoljaca pristiglih preko Dunava. U daljini se čuju pucnjevi iz Vukovara, Vinkovaca i Iloka. U selu već odavna nema ljudi, među njima i Alberta, Karoline i njihove majke Ružice, koji su Opatovac napustili već krajem rujna. U ulici Ive Lole Ribara 36, u kući je ostala još samo jedna duša, moj dida Đuro. Baptika, kako su ga prijatelji i poznanici od milja zvali, jednostavan obiteljski čovjek, veseljak, iznimno pedantan i ljubazan. Po zanimanju je bio radnik kombinata Borovo, koji se na pitanje o nacionalnosti uvijek izjašnjavao Mađarom. Ulaskom vojske u selo, u daljini se nije moglo čuti ništa drugo osim vapaja, plača i pucnjeva, a u zraku se mogao osjetiti samo miris baruta i ratobornog raspoloženja prema nesrpskim mještanima sela. 14. listopada 1991. godine moj dida Đuro priveden je zajedno s ostalim mještanima Opatovca u prostorije Mjesnog ureda: priveli su ih dojučerašnji susjedi, prijatelji i kolege koji su se ponosno priključili "osloboditeljima". Tražili su od njega da prizna da je sudjelovao u obrani sela, a za svaki njegov "Ne znam!" dočekao ga je udarac kundakom, pendrekom ili teškom vojničkom čizmom. A kad ni udarci ne bi pomogli, tada su prijetili da će mu se osvetiti na raznovrsne načine. Nakon toga, svako se jutro u 8 sati morao javljati u Mjesni ured, gdje je ponovno prolazio kroz isti proces ispitivanja. Kroz te strašne torture prolazio je 14 dana, gladan, žedan, natučen i najvažnije: sam. Nedugo nakon toga osnovana je radna grupa u kojoj je za domaće i naseljene Srbe morao raditi teške fizičke poslove poput branja kukuruza, tovarenja stoke, čišćenja dvorišta te sječe drva. U tim teškim trenucima, dok mu je tijelo otkazivalo, najviše je razmišljao o svojoj ženi i djeci, a u mislima mu se često vraćao miris gume, vlage i znoja iz stare borovske tvornice. Nakon četiri mjeseca mukotrpna rada i neimaštine, konačno se pojavilo svjetlo na kraju tunela. Jedan od njihovih lokalnih dragovoljaca, po nacionalnosti Srbin, prepoznao je u tom izmučenom čovjeku moga didu, čovjeka s kojim se nekad družio, te mu je riskirajući i vlastitu glavu odlučio nekako pomoći. Odlučio mu je dati svoje dokumente, s kojima bi moj dida mogao napustiti selo. 19. veljače 1992. godine moj dida Đuro prognan je iz Opatovca. Onaj isti pedantni čovjek koji je godinama gradio dom za svoju obitelj, koji je u tom domu odgajao svoju djecu, gradio budućnost, stvarao uspomene, ostao je bez ičega. Nakon progona, odlazi kod šogora u Šibenik gdje ostaje do početka 1993. godine.
Iako je mogao nastaviti mirno živjeti i čekati povratak u svoj rodni Opatovac, moj se dida odlučuje na drukčiji put te se priključuje novoosnovanoj 10. domobranskoj pukovniji. S njom prolazi prvu crtu obrane, točnije voćnjak Borinci, gdje zajedno sa svojim suborcima dijeli dobro i zlo. Živjeli su za taj trenutak kada će krenuti u oslobađanje svojih domova i kada će se konačno u njih i vratiti. U mislima su mu i dalje bili njegova žena Ružica i djeca Albert i Karolina koji su se uspjeli spasiti, a srce mu je strepilo nad sudbinom brata i bake koje su i dalje držali u zatočeništvu u Opatovcu. Moj dida Đuro časno je služio svojoj domovini, iako je i dalje za sobom vukao traume iz zarobljeništva te je na kraju u vojsci dočekao mirnu reintegraciju. No sudbina je za njega imala drukčije planove. 24. veljače 1998. godine, dok je još ponosno nosio odoru Hrvatske vojske, njegovo je srce zauvijek prestalo kucati. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima te se kao civil nije uspio vratiti u svoj voljeni, oslobođeni Opatovac. Od Borova do rovova vodila ga je njegova snažna želja za životom i povratkom obitelji u rodni kraj.
Prošlo je 28 godina od njegove smrti. Sjedim u sobi, okružen njegovim fotografijama. „Želio sam biti heroj ulice, bar jedan dan…". Nikada mi kao danas riječi ove pjesme nisu bile toliko bliske. Nikada kao danas nisam osjetio ponos što čuvam u svom srcu priču o jednom heroju koji bi, da je sad ovdje sa mnom, za mene skinuo i zvijezde s neba. A nebo je večeras tako spokojno.
Gabriel Mulato
2. c razred, Turistički tehničar destinacije